Krugovanje je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih, kratkih pesničkih formi. -Čarls Simić
___________________________________________________________________________________________________
ZNAČAJNI DOMETI KRATKE LIRSKE FORME
Sasvim opravdano, može se reći da je Dejan Stojanović (1959) u svojim do sada objavljenim pesničkim knjigama uspeo da uspostavi i omeđi svoj pesnički svet. Ono što taj svet održava jeste određeni pesnički koncept, pojam koji odmah iziskuje nekoliko objašnjenja i razgraničenja. Pre svega, ako je koncept misaona, odnosno čisto misaona kategorija, postavlja se pitanje u kojoj meri se razlikuje onaj izvorni, primarni, filozofski koncept od drugih oblika ovog pojma. U nekim, (čisto) filozofskim konceptima, misao, sama po sebi, na kraju jednog procesa ostaje ono što je bila i na početku tog procesa. U okviru pesničkog koncepta, međutim, misao se, gotovo uvek, s obzirom da je poezija umetnost, neposredno ili posredno služi čulnim sredstvima—slikama, jezičkom melodijom. Zato tvrdnju o postojanju apstraktne poezije, bilo da je reč o poeziji u kojoj preovlađuju slike, bilo, pak, o onoj misaonoj, metafizičkoj, uvek moramo dodatno komentarisati. I Stojanović je shvatio razliku između filozofske i takozvane pesničke misli, pa, u pesmi, "Čista misao" to ovako ilustruje: "Izvija se i provlači / Kroz šumu izazova / Sve bi da je zavede / Ako izdrži izroni čista".
Ovakva, čulno obogaćena misao u poeziji ne znači da mi određene pesničke činjenice ne možemo imenovati ili objašnjavati misaonim ili folozofskim terminima. Stojanovićev pesnički koncept upravo ukazuje na jednu misaonu osnovu koja ima filozofske i poetičke reference. Naime, i u ovom slučaju mi, jedan, pesnikov koncept, ne nazivamo filozofskim konceptom, između ostalog i zato što su filozofski koncepti uvek do kraja misaono dograđeni i zaokruženi, a pesnički koncepti nisu niti mogu biti takvi. U poeziji niza srpskih pesnika, čak i onih koji pripadaju krugu takozvanih čistih liričara (Crnjanski) nailazimo na elemente pojedinih filozofski sistema ili pravaca koji su postali pesničke, čulne činjenice, kao što se ovo dešava i u poeziji naglašeno čulnih, metafizičkih pesnika (Branko Miljković). Zato se može reći da pominjanje "atoma", "nečujne melodije" "elemenata" . . . u Stojanovićevoj poeziji nesumnjivo upućuje na predsokratovsku misao, ili onu prvu, izvornu filozofiju, u kojoj Biće i mišljenje još uvek nisu bili odvojeni. Atomisti, pitagorejci, filozofija praelemenata, ili Zenonove aporije--to su uporišta Stojanovićeve poezije, koja istovremeno ostavljaju pesniku mogućnost da pesničkim sredstvima uobliči celine svojih pesama.
Materija i kretanje u osnovi su Stojanovićevog pesničkog sveta. Nije ovde u pitanju materija kao neka bezoblična masa, niti kao nekontrolisano kretanje, već se, u skladu sa teorijom o haosu i kosmosu, polazi od uobličene materije, od oblika kao osnovne materijalne jedinice i od osmišljenog kretanja, kojim upravljaju istovremeno i prirodne sile i čovek. Naravno, u Stojanovićevoj poeziji nije rekonstruisana neka celovita kosmogonijska teorija, niti se insistira na nekom, do kraja određenom, sakralnom ili svetovnom demijurgu, već na jednom opštem kretanju koje liči na "treperenje" materijalnih čestica i koje uvek ima svoj cilj, više ili manje dostižan, normalan ili apsurdan, logički ili alogički. (U pesmi "Treperenje" autor je poređao elemente uključene u ovaj oblik kretanja: "krivo drvo", "ravnodušnog galeba", "zvezdu", "čoveka koji gleda", "iskru", "snagu", "vatru", "užas", "raspad", "vonj", "mir".) Tvoritelj, Oblik, Znak . . . , Krugovanje—ovi naslovi Stojanovićevih pesničkih zbirki najbolje ukazuju na dve pomenute dimenzije njegovog pesničkog sveta—na materiju i kretanje. Kretanjem u Stojanovićevoj poeziji upravljaju dijalektički zakoni, koji se primenjuju paralelno, u saglasju, ali, istovremeno i u znaku suprotstavljanja: pesnik polazi od oblika kao ostvarenog cilja, ali, istovremeno, tvrdi da cilj i put prema tom cilju, odnosno "cilj" i "čin" lako menjaju mesta, što ima i etičke i estetičke konotacije:
I što se stvori
I što se zbroji
I što se potroši
Sve čini čin
I što se nada
I što se ne postigne
I što je muka
Sve čini cilj
("Cilj")
Fizičko kretanje u Stojanovićevoj poeziji u osnovi je paradoksalno, kao odjek Zenonovih aporija, a takvo kretanje prate i verbalni paradoksi: "Smejem se i drugima je hladno". I slikovno kretanje ovde može biti uslovljeno paradoksima koji su sada prevashodno etički intonirani. "Iako istinu nosi / Nijedan oblik / Ne doseže je / Zahvaljujući tome leti". "Širenje" i "skupljanje" oblika u Stojanovićevoj poeziji lako je i ljupko, kao što se šire i skupljaju pneuma ili monada. Tako jedan "oblak" kao elementarni prirodni oblik, "U bezbroj želju pretače / Nasmejan dok sebe guta."
Ako su materija ("oblik") i kretanje u temeljima Stojanovićevog pesničkog sveta, pa ako, u odnosu prema ovim pojmovima dolaze do izraza elementi jednog iz pesnikove lektire proisteklog koncepta, koji se nazire kroz pesničku strukturu, onaj drugi pojam, koji je Aristotel, uz materiju, dalekosežno uočio—forma—ukazuje na pesnikova poetička i teorijska načela. Svako ko je upućen u književnoteorijsku terminologiju, uočiće u Stojanovićevoj poeziji nominalno prisutne pojmove vezane za stvaralački postupak ili za umetničku, pesničku formu. U srpskoj, kako klasičnoj tako i savremenoj poeziji, pesma i pesničiki čin česti su, gotovo obavezni pesnički motivi. Jedan, opšti obrazac ovakvog pesničkog opredeljenja ukazuje na težnju da se iskaže sopstveno viđenje pesme kao umetničkog fenomena, i, naročito, mogućnost učinka toga fenomena u svetu i životu. Stojanović je, čini se, jedinstven po insistiranju na pesničkoj "obradi" nekih neprekidno aktuelnih pojmova pesničkog čina i pesničke forme: doživljavanja, opisa, prepričavanja, iskazivanja, znaka . . . Ako ovaj pesnik "doživljaj" poistovećuje sa "istinom", a , nasuprot imenovanju kao najčešće pominjanoj vrsti stvaralačkog postupka, ističe "izricanje", onda takvi stavovi najbolje ukazuju na prirodu njegovog odnosa prema jednom sistematski 'obrađenom" pojmu u njegovoj poeziji -- "znaku" -- kao prema dominantnom obliku iskaza u toj poeziji -- sažetoj, kratkoj lirskoj formi.
Znak, kao jedan od osnovnih estetičkih pojmova u XX veku za Stojanovića je višestruki izazov u svim fazama njegovog stvaralačkog postupka. Upravo se u znaku stiče mnoštvo dimenzija, kao što se, istovremeno, stavlja na probu jedan pesnički odnos koji bi obuhvatio sve te dimenzije: opštu, posebnu, pojedinačnu, čulnu i duhovnu, jezičku i značenjsku. U skladu sa zahtevima svoga pesničkog koncepta, Stojanović ponajviše teži približavanju opšte i pojedinačne dimenzije znaka, to jest poistove}enju "forme" ovog pojma s pojedinačnim fizičkim i duhovnim pojavama sveta i života, istorije i umetnosti. Doživljaj i ono što u tom doživljaju prirodno dominira, emocije, ima prevagu nad racionalnom, saznajnom komponentom u Stojanovićevoj poeziji. A ove, doživljajne, emocionalne činjenice, presudno utiču i na njegovu pesničku "kratkoću". Takav odnos prema "znaku" i drugim tematskim "jedinicama" u Stojanovićevoj poeziji, naime, bitno usmerava ovog pesnika u pravcu lirike , ili "lirske kratkoće," a ne u pravcu racionalno-intelektualne sažetosti. U Stojanovićevom doživljajnom odnosu prema "znaku", ali i drugim osnovnim motivskim jedinicama njegove poezije, sadržani su i slikovni (imaginativni) i refleksivni i melodijski impulsi te poezije. Takvi impulsi doprineli su pojavi nekih autentičnih obrazaca Stojanovićeve "maternje melodije".
Iskra ti senka
Bajka ti san
Ti majka mira
Opsena i raj
Želja ti varka
Mašta ti srž
Ti otac zraka
Izvor i moć
Plav i crn
Vatra i vrisak
Jezgro vulkana
Samom sebi dom
("Dom znaka")
Stojanovićeva "lirska kratkoća", naravno, ne pojavljuje se izvan tokova savremene, moderne srpske lirike. Njene korene treba tražiti u Nastasijevićevoj i Popinoj poeziji, kao što pojedinačni leksički elementi Stojanovićeve poezije, ili, pak, pesnički koncepti odnosa prema nekim pesničkim motivima, upućuju na Branka Miljkovića, i još ponekog od najboljih predstavnika savremene srpske lirike. Ali, u pitanju su samo fragmentarni odblesci, uključeni u dobro zasnovanu i uspešno oblikovanu celinu jednog veoma interesantnog pesničkog sveta, koju, kao i sve jezičke, krhke tvorevine, treba pažljivo dograđivati i dorađivati, braniti.
-Miloslav Šutić
Književna reč, broj 515, jul 2001.
Odzivi, str. 67, Konras, biblioteka Groš, Beograd 2002.
PESNIČKI KRUGOVI DEJANA STOJANOVIĆA
U razuđenoj slici nase savremene poezije pažljiviji čitalac može prepoznati jedan njen tok koji baštini neka izrazito refleksivna iskustva pesničke tradicije, korespondira sa našim srednjovekovljem, otvara se za njegova vizantijska sazvučja, i u kontekstu savremenog pesništva najviše se približava modernom klasicizmu. U prvom talasu našeg posleratnog pesništva taj tok je bio u samom temelju obnove, da bi danas bio gotovo potisnut.
Izgleda da se upravo danas, u atmosferi gotovo pune zasićenosti praksom smenjivanja pesničkih trendova, srpsko pesništvo opet vraća svojim temeljnim tokovima. Ova slika laganog preokreta, jedne dugo očekivane preorijentacije na našoj pesničkoj sceni, po svemu sudeći već se događa i već se oseća u aktuelnoj knjizevnoj atmosferi. Iščitavanje pesničkog rukopisa Dejana Stojanovića Krugovanje, izaziva asocijacije jednog ovakvog talasa koji nije vise u ilegali, nego se pretvara u aktuelan pesnički fenomen. Dejan Stojanović očigledno ne trpi uticaj nijedne škole savremenog pevanja, nije se poveo ni za jednim pomodnim pesničkim trendom, niti je upao u makaze nekog senzibiliteta, kao "pratilac". Reč je o pesniku iskazne i misaone zrelosti, izrazito refleksivnom, neretko diskurzivnom, sa stihom koji vec u prvom sloju oživljava atmosferu klasične starine. Lako je uočljivo šta Stojanovića posebno obeležava u kontekstu savremenih pesničkih strujanja. U tkanju pesme i građenju stiha pesnik se vratio antičkoj formi iskaza, teškom i sporom hodu iskazne građe, tonu dostojanstvenom i gotovo svečanom, i onoj vrsti mudrovanja u stihu koje se negovalo u antička vremena. Taj antički ton, sasvim u sazvučju i atmosferi klasične starine, a koji u savremenom kontekstu odjekuje sasvim moderno, izbija iz gotovo svake Stojanovićeve pesme i daje ton celoj knjizi.
Daleko od eksperimenata, od iskušenja hazarda i pesničkog pustolovlja, Stojanovićeve pesme odisu dostojanstvom antičkih formi. Slično postupku slikara, Stojanović svoje guste iskaze, najčesce mediteranski kolorisane, kondenzuje u kratke, harmonicne celine, iznenađujuće uspešnosti. Njegove pesme su, po pravilu, kondenzovane forme, satkane od sažetih iskaza. U drugom delu knjige pesnicka paleta kao da se zamračuje, pojavljuju se elementi fantastičnog i halucinantnog, pa i apokaliptički tonovi. Međutim, načelo kondenzacije i konzistentnost forme kod Stojanovića nikada ne dolaze u pitanje. Apokaliptičke scene i slike zla prikazuju se u krupnim blokovima, koji deluju poput krupnih poteza kakvog arhitekte ili skulptora. Takve su pesme "Vizija", "Šahovska tabla", "Dolazak mraka", "Gutačica", koje sve odreda deluju kao kompozicije. Stiče se utisak da je Dejan Stojanović pojedine pesme pisao uz likovne kompozicije: do te mere su u njima vizuelno-imaginativni efekti impresivni.
Pravo je čudo da Dejan Stojanović nije do sada uspeo da svoje pesništvo uspešnije eksponira na javnoj sceni savremene srpske poezije. Specifican, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova, Stojanović je izrazit primer stvaralačkog individualizma u generaciji koja je taj individualizam najmanje negovala. Zato je njegova knjiga Krugovanje ne samo primer izrazitog pesničkog dometa, koji predstavlja snažan prilog i podsticaj izuzetno značajnom toku našeg pesnistva, nego i objava jednog moralnog i duhovnog projekta. Projekta koji pripada tradiciji srpske duhovnosti u najboljem i najizvornijem smislu te reci.
-Alek Vukadinović, 1986.
KRUGOVANJE
Pesme Dejana Stojanovića jesu tanane i spiritualne tangente kruga koji obuhvata pojavnost skrivenu iza opni neposrednog imenovanja sveta i stvari u poetskoj transpoziciji. On traga po rubovima jezika markirajući svojim pesmama granične linije između sadržaja i njegove metafizičke predstave, čiste misli o svetu i njene esencije. Strast i potpuna i neusiljena odanost poeziji i snazi reči, poetski i značenjski oblikuje njegov nadasve originalan pesnički iskaz.
-Petar V. Arbutina, 2000.
SOLARNI KRUG ISTINE
Već sa prvom zbirkom (Krugovanje) Dejan Stojanović je kvalitativno značajno postulirao svoj poetički credo i simbolički kompleks tako da uz pomoć njega može uspešno da se prati obimno koncipirana celina, kontinuitet i preokupacije, drama pesničkog stvaranja u borbi za istinu i traženje smisaonosti kroz kreaciju u zbirci Sunce sebe gleda. Kroz poetičku prizmu narečenih zbirki jasno se sagledava i poetsko "vjeruju" Dejana Stojanovića koje bi bilo najbliže Nastasijevićevoj misli da bi trebalo prožeti se poezijom, a ne samo dodirnuti je. Pesnik sa prvom zbirkom prihvata izazov, koji još bolje značenjski produbljuje u drugoj; odricanje od moderne koja je sama sebi svrha, opredeljujući se da pesničkim simbolima iskaže univerzalnu dramatičnost.
Pesnik, i kada je osećanje slobode u njemu jedna od osnovnih dominanti osećanja sveta, ne može se oteti utisku da je još samo jedna karika u lancu potvrđivanja i nastavljanja volje onih spodoba koje iz dubina nebića izlaze na svetlo dana, zauzimajući sebi svojstvena i primerena mesta u hipokriziji, oportunizmu i egocentričnom konformizmu naših dana. Otuda je u poeziji Dejana Stojanovića put ka suštini i istini poetički i smisleno lociran "s druge strane vida" (Krugovanje) dok se formalno poigravanje smislom reči—koje na planu metafizičkog usložnjavanja povlači razgranato poigravanje značenjem—prepliće sa nepomućenom verom u pročišćujuću ulogu reči. Profetska uloga poezije u prizivanju i ovekovečavanju kataklizme totalitarnog sveta daruje ontološki pečat postojanja svemu; u rekombinacijama i specifičnim međuodnosima i višnjoj harmoniji između stvari iz fundusa očiglednosti. Osluškivanje pulsacija bića izjednačeno je sa osluškivanjem večnosti koja vaskrsava u poetskoj matrici saznanja o nepreglednosti i, u isto vreme, uniženosti bića u odnosu na apsolut, ciji je pečat jasno utisnut u svakodnevnu pojavnost. Samim tim kategorije vanljudskog počivaju u metaforama i slikama sveta koji se atomizira u supstancijalni praelement smisla; u prapočelo, odakle se ponovo vaspostavlja pod blagotvornim utiskom i oblikom pesme.
Poniranje u nemušte i tajinske zone bica, osetljivost i pažljivost u građenju lirskog subjekta, imaginativni spojevi prepuni duhovne osetljivosti, od velike većine pesama zbirke Sunce sebe gleda stvaraju univerzalne simbole poetski rafinovane imaginacije, fantazijskih obasjanja i pazljivo odabranih folklornih rudimenata pamćenja izniklih iz našeg tla. Jezički senzibil uvodi nova značenja u poznate relacije; svetlo i tama—oportuna simbolika sna, pretvaraju se u okolnosti stvaranja, tišina prerasta u dinamično stanje unutrašnje molitve, a istina, kroz potrage za njenim ontološkim parametrima—preispitivanjem nutrine, postaje samosvojno stanje izopštenih i jurodivih umova. Upravo takvo posedovanje istine, kao unutrašnjeg osećanja i kao istupa iz sebe, u poetskom ludensu Dejana Stojanovića povlači irinijske i sarkastične linije pevanja; asketskog izrugivanja svetu materije, hipokrizije i prosečnosti, suprotstavljanja istine jedinke (bića) "istini" mase (kolektivnog zla utemeljenog u ne-bicu). Pozicija čoveka samca jeste pozicija pesnika u odnosu na, do obezličenja multiplikovan, organon vaskolikog sveta.
Stišani tonovi gradacije simbola, stvaranje specifične hijerarhije, traženje sebe u drugima i drugih u sebi, elementarizuju u ovoj zbirci jedinstvo kruga kao alegorični pečat apsoluta i istraživanja beskonačnosti i konačnosti zemaljskih dana. Između reči i glasova, katalizatora duhovnog i uzvišenog, apsoluta i smisla postojanja, sugestivno i simbolički redukovanih stihova, do širokog narativnog zamaha, utkana je čitava ova zbirka. Ova poezija je sva u jeziku i sva od jezika. Put Nojeve barke jezika jeste njeno apsolutno znanje kojim plovi kroz žamor i bure nerazumevanja, neshvatanja i reči iz kojih je iscureo smisao kao pesak iz klepsidre sveta čije dane prepune iskušenja intenzivno proživljavamo.
-Petar V. Arbutina, 1999.
PRKOS TAMNIM SILAMA
Ako je tačno da poezijom, da poetičkim delom i činom struji čist vazduh, sa svojim iskošenim, zavodničkim pogledom, još je tačnije da pesnik ulazi u reč, logos, stih, metaforu, apostrofu, kliktanje ili ćutanje, sa svojom unutrašnjom energijom. Prema pitanjima filozofije života Dejan Stojanović nema direktne afinitete. Uprkos tome, postoji u njegovom pesničkom delu nešto iz štimunga, atmosfere, "filinga", pitanja ove vrste, koja pripadaju određenoj viziji početka i kraja, inicijacije i vaskrsenja; naročito je njegova poezija takva, solidarisanje sa bujičnim, primarnim životom, kao i čudesno osećanje zore i sutona, , svetlosti i senke, nemira i spokoja, tako da iz njegovog pretapanja proizlazi isti neumorni utisak vedrine u svetlo-tamnom ili svetloljubičastom. Ta neumorna, neiscrpna vedrina Dejanove poezije nije pijana, razuzdana pomama od života, nego je većma jedan etički i estetički ponos i prkos tamnim silama i zlim ljudima. Dakako, ova vrsta vitalizma je ukorenjena u humanom, lekarskom, takođe sudbinskom zadatku; jednoj visokoj, neusiljenoj misiji čoveka koji istinu nalazi među ljudima, a ne mimo ljudi, u staklenoj kuli sebičnog, lažnoromantičnog osećanja sveta drugih, ili po priviđenju jednog bez drugog, baš kao u pesmi "Razonoda praznine".
Svaki znak je zbir znakova
Nijedan nije potpuno sam
Praznina ne broji znake
U transu pred njima gubi pamćenje
Kakav su samo izvor zadovoljstva
Ustreptali i prodorni znaci
Beskrajna praznina
Sve ih lako prima
"Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. " (Petar V. Arbutina)
Iza tih očiglednih biljega i veduta, nad kojima naoko usamljen bdi i smotri, bistro vidi i čisto sanja naš pesnik Dejan Stojanović, rasprostire se jedna neobična, koliko mitska toliko, do dnevnog reporterskog usklika, zemlja praotaca i potomaka, u istoj pesničkoj kantileni. Jer, to ćemo ponoviti, prostor je u Dejanovoj lirici pouzdan, a vreme je leprsavo, nepouzdano.
Zemlja je njegova prvočevina, a nebo je njegova tajna, mimezis, zagonetka. Zemlja jesam, podsećaće nas Stojanović na vrhovnu poemu, na lament Desanke Maksimović. Zemlja i dar očiju, mitsko i zavičajno tle, vladaju širokim magnetnim poljima knjige. Naoružan koracima po zemlji, pradedovskoj i ovoj, ništa manje suđenoj, današnjoj, pesnik vaznosi poglede, otkriva nebeske svetlosti, podiže ekumensko blago pogleda.
Svaka Dejanova pesma je pisana i očima i govorom tako da je vidokrug sve širi, a zenice sve dublje. Čak i minulim, mrtvim, usnulim stvarima i pejzažima, visinama i dolinama, toposima vraćaće izgubljenu energiju ili zatomljenu vodu vidarušu.
Znak i njegova deca je poetski utemeljena i simbolički dograđena knjiga stihova koji se susprežu po merama gradacije i po čvrstini konotacije. Ne opisujući suvišno, ne pevajući preglasno, on će omogućiti da udišemo mirise, da delimo ljubavi, da gledamo daleko, da dodirujemo blisko, da naokolo izbijaju pupoljci nepoznatog endemskog bilja, koji sa plodovima zemlje stižu na nebeske gozbe. Iz tamne pojmovne aure odjednom vrcaju i zasvetlucaju ozareni predeli i progovara "krv hajdučka, duša devojačka". Zalebdi u Dejanovoj lirici i nešto smesno i nešto bdesno, iz znaka u znak, iz zraka u zrak!
-Miroslav Mirković Buca
Ilustrovana politika, rubrika Čitati ili ne čitati, broj 2177, 7. X 2000.
PESNIK PRED OTVORENIM VRATIMA
Dejan Stojanović, u poslednje dve godine načinio je pravi podvig: objavio je šest knjiga. Osim jedne, sve knjige pesama.
Stojanović je pesnik koji traga za savršenim pesničkim oblikom jer istovremeno traga i za apsolutnim smislom čovekovog postojanja.
Krugovanje (1993) je naznačilo Stojanovićev pesnički put, a nove knjige—Sunce sebe gleda, Znak i njegova deca, Tvoritelj, Oblik, uz treće, dopunjeno izdanje Krugovanja, zaokružile su njegovo dosadašnje pesničko delo. U Razgovorima, Dejan Stojanović je sabrao intervjue koje je početkom devedesetih godina vodio sa veoma istaknutim srpskim i stranim stvaraocima, u Beogradu, Parizu i Čikagu, a objavljivao ih je tih godina (1990-1992) u magazinu Pogledi. Nije mala stvar naći se oči u oči sa piscima kakvi su Alek Vukadinović, Momo Kapor, Nikola Milošević, Žak Klod Vilar, Sol Belou, Stiv Tešić, Branko Mikašinović, Čarls Simić i Nadja Tešić, ili sa slikarima Petrom Omčikusom, Ljubom Popovićem, Milošem Šobajićem, Savom Rakočevićem. Umeti sa njima razgovarati na visokom, dakle njihovom nivou, postavljati im odgovarajuća, za svakog od njih dobro promišljena i pronađena pitanja, koja otključavaju brave i njihovih dela i njihovih ličnosti, to je posao koji zahteva veliko i veoma raznovrsno znanje. Nije, onda, čudo što je za ovu knjigu Dejan Stojanović dobio nagradu Matice iseljenika i Udruženja književnika Srbije za intelektualni angažman.
Knjiga pesama Krugovanje bila je objavljena prvi put 1993. godine, a zatim je doživela još dva izdanja, 1998 i 2000. Pesnika iz Čikaga srpska javnost je doskora poznavala samo po toj knjizi. Poznavala i cenila, što se može zaključiti iz sažete ocene Aleka Vukadinovića: "Specifičan, iznenađujuće originalan, izvan tokova kolektivno negovanih senzibiliteta i pomodnih trendova. "
I poznati američki pesnik, Čarls Simić, ima laskavo misljenje o prvoj Stojanovićevoj knjizi.: "Krugovanje je knjiga u kojoj sam u potpunosti uživao. Obilje lepih kratkih pesničkih formi." Ne iznenađuje ovakva Simićeva ocena, jer on kao stvaralac i prevodilac Nastasijevića i Pope zna šta je lepota kratke pesničke forme. Zato je i važno to priznanje kada ono baš od njega dolazi, a pogotovo što se odnosi na nešto sto je bitna karakteristika Stojanovića kao pesnika: za njega su reči sakralni znaci, pa se on prema njima i odnosi sa krajnjim poštovanjem, odgovornošću, uzdržanošću, koja je na samoj granici straha:
Kada bismo utvrdili
Koliko je važno da se nešto kaže
Mozda nijednu reč ne bismo napisali
("Isto")
Ali strah ne sputava pesnika. Razmišljajuci o svojoj poetici , Stojanović se prisetio majstora nad majstorima, Betovena: "Samo praznina kad gleda / Uvek isto vidi" ("Isto"). Praznina može da vidi samo prazninu. A čovek kada gleda vidi čoveka—mada ni njega nije lako videti, pogotovo sagledati. Pesnik, međutim, gleda kroz čoveka i vidi ono što vide pravi stvaraoci, umetnici i duhovnici—tajnu.
Stojanović je, pored ostalih, napisao i dve lepe pesme o tajni. Prva "Tajna" kao da je od ovoga, čovekovog i prirodnog sveta:
Bogata i daleka
Ti nemo čekas
Gde se kriješ
Daj znak
Primi u goste
Morem opasana
Nehajna—sebi dovoljna
Nećeš da otvoriš vrata
A druga tajna, u pesmi "Tajna i istina", kao da je ona koja je u vezi, pored drugih, sa jednom, najvišom istinom, istinom nad istinama, u vezi sa samim izvorom života i postojanja, sa istinom Tvoritelja:
Ima mnogo tajni
Nemoj ih sve rešavati
Ima mnogo istina
Samo ka jednoj teži
Sve istine iz jedne dolaze
U pesmi "Blago izvora", iz tog istog ciklusa "Betoven i smrt", u knjizi Sunce sebe gleda, Stojanović se ponovo vraća sličnoj slici početka svih početaka, ishodištu svih ishodišta, izvoru svih izvora:
Ne propusti da vidiš
Kako se cveće Suncu
Galeb vodi raduje
Primi ih u sebe
Gledaj kroz mrak
Sanjaj kroz svetlost
Ka jezgru
Iz kog si na put krenuo
Pored apsolutnih, svemirskih "vrata", Stojanović ne zaboravlja ni čovekova vrata, na kojima se, ranije ili kasnije, ugleda smrt. I ta se pesma, "Betoven i smrt" odlično uklapa u ovaj ciklus u kojem se ukrštaju simboli izlazaka i ulazaka:
Smrt je na vratima
Kaže Betoven
Da li da mu verujemo
Možda se i nije šalio
Možda je stvarno video smrt
Oči im se srele
Njemu nije imao ko da kaže
Da zaključa vrata
I da mu je rekao, Betoven ih ne bi zaključao. Nije ih zaključao ni Stojanović. Srećom po sebe i poeziju koju piše drži ih i on širom otvorena.
Sreću mu se oči sa smrću, ali i sa svetlošću.
-Aleksandar Petrov
Amerikanski Srbobran, Književni dodatak, decembar 2000.
ZNAK I NJEGOVA DECA
Traganje za kompaktnijim i esncijalnijim odnosima izmedju poetskog iskaza i slike (simbola) uslovljava nove kvalitativne i stvaralačke akcente pesmotvoračkog zahvata Dejana Stojanovića u odnosu na dosadašnji poetski opus. Odanost zaumnim jezičkim suštinama, "jezikoslovlju" i hermetičnosti značenja, svrstavaju Stojanovića u mali i autohtoni krug pesnika koji poslednjih nekoliko decenija predstavljaju osnovnu kreativnu i umetničku snagu srpske poezije. Pesnikova ezoterična radoznalost preispituje oblikotvorne prauzroke sveta—Znak i Zrak; prve rušitelje i graditelje, primarne metafore postojanja, koje se u međuodnosima analogije i poricanja multiplikuju do večnih istina postojanja i trajanja nasuprot prolaznosti zemaljskih dana. Simboličko i transparentno, metafizičko i magijsko formiraju koncentrične krugove značenja koji svoju jedinstvenu elementarizaciju ostvaruju u odnosu na osnovna ljudska stremljenja; ka nebeskoj i božanskoj suštini ili opijajućim ponorima bezdana apsolutnog zaborava.
-Petar V. Arbutina
SIMFONIJA ZNAKOVA ILI SKLADNA PORODICA
Dejan Stojanović od početka svoga pevanja pa do danas ostaje veran filozofskom pogledu na svet. Iako je njegova poezija u neprestanom odgonetanju postojanja i smisla, vrhunac svog približavanja filozofiji, a mogli bismo reći i poistovećivanja s njom, ona dostiže u zbirci Znak i njegova deca.
Ova knjiga svoj prostor traži i nalazi u vremenu pre vremena—u iskonu, onda kad "u početku bese Reč".
Znak je reč
Deljenje znaka jeste deljenje reči
Dok je reč bila Jedno
Nije joj trebao jezik
Kada se izdelila
Započeo je razgovor
Znak sebe sluša
("Reč i znak")
Pevanje o znaku i njegovoj deci moguće je objašnjenje sveta, postojanja i opstajanja, svedeno na začuđujuce malo komponenata. Glavnu ulogu igraju znak i (iliti) zrak. ("On stiže tamo /Gde zrak ne može da priviri"), noć i, ili, tama i prostor odnosno praznina—ništa ("I ništa je deo svega / Bez ništa sve bi bilo ništa"). Takođe je začuđujuće do koliko i kakvih sve značenja pesnik dolazi ukrštajući ove svoje osnovne elemente. A svi oni zajedno proizlaze iz jednog i jesu Jedno, jer "Znak prebogat za Jedno / Nemilosrdno izdeli sebe":
Jedno telo je znak
Drugo putokaz
Odstojanja među znacima
Raskršca
Kada se potpuno sažme
Ostaje sam i jedno
("Jedno")
Ova poezija je sva u paradoksima, ali paradoksima koji nisu smišljeni da bi nas šokirali neverovatnim sklopom krajnosti, već su tu da nas iznenade svojom dubokom logikom, u kojoj se krajnosti prirodno otkrivaju kao istovetnosti:
Nadnebni izroni zrak
........................................
Oseti mir ugasle strasti
Sreću beznanja u konačnom saznanju
Bezbrigu i slast nemanja slasti
Nasuprot kretanju i umiranju
("Nadnebni znak")
I ništa ne strci, ne bode uho, ne zvuči pretenciozno, što često može da se dogodi kada je ova vrsta poezije u pitanju, već se sve sliva i preliva jedno u drugo i sve je u svemu. Kao neka velika pesma vasione, u kojoj ima puno elemenata od drame kosmičkih razmera, ali koja se ipak pretvara u prefinjeni ples. U čarobnu lakocu muzike, ali i u otkrovenje koje istovremeno ostaje i tajna.
Ljubav je jedno od vrlo važnih znacenja ove knjige i njenih znakova:
Kako je srećan Vrhovni znak
Dok sebe gleda
U drugim znacima
("Porodica znakova")
Međutim, ljubav je data veoma široko, ona je i pojedinačna ali, gotovo uvek, i opšta ("Znak je jedno nebo / Znakom--drugim nebom--okruženo" ili "Noć bi bila sama / Da nema znaka koji je budi"), pre svega, to je ljubav zajednice, koja se kroz ljubav stvara i kroz nju postoji ("Svaki znak je zbir znakova / Nijedan nije potpuno sam").
Zbirka Znak i njegova deca može se smatrati nekom vrstom kosmogonije, ona je svakako pesnikova najznakovitija knjiga, koja zahteva posebnu čitalacku pažnju i posvećenost, ali koja taj trud nagrađuje jednim neobičnim i vanrednim osećanjem jednostavnosti. Paradoksalno, ali u savršenom skladu sa poezijom o kojoj je reč.
To je i knjiga svojevrsne vedrine:
Znak je osmeh praznine
Kako je samo sama bez njega
Praznina koja se smeje
Probuđeni je znak
("Zrak i znak")
Pred nama je i knjiga mudrosti bitisanja i trajanja:
I odstojanja su deo reda
Oko znaka sve mirno s vrha gleda
("Oko znaka")
Ili:
Znaci se sudare ponekad
Uniste jedno drugo
...........................................
Iz sudara dva znaka
Rađa se nov svemir znakova
("Sudar dva znaka")
Sledeći stihovi imaju u sebi i nesto od njegoševske upitanosti: "Šta je covjek, a mora bit čovjek?":
Nije lako biti Znak
Lakše je biti ništa
("Čuvari mira")
Suština znaka je u letu— "Let je mera sveta":
Nebo za nebom
Krilo za krilom
Život Znaka jeste let
Kad znak prestane da leti
Nestane nebo
("Znak i let")
Ali, da li Znak Dejana Stojanovića može prestati da postoji, da traje, da se preobražava u ništa i ponovo rađa iz ništa? U ovoj knjizi ima svega osim smrti. Kraj Znaka jednostavno ne postoji; ako nestane u jednom obliku, pojaviće se u drugom: "Ništa i Znak su najbliži rod / Ljubavlju pretvoreni u jedno".
Znaku sve služi: "Tama nikada nije izneverila svetlost / Ona ponosno čeka".
Zrak i nista igraju svoju večnu igru u večnoj potrazi jedno za drugim, to jest za samima sobom:
Ništa i znak opet se traže
Usna svetlog tela traži usnu mraka
Erotika zraka
("Ništa i Znak")
Zagledan u suštinu večnog, Dejan Stojanović nam svojom knjigom Znak i njegova deca nudi čitav spektar prinicljivih posmatranja i dubokih uvida. Pred nama je nasa vasionska kolevka (u kojoj "Iako sve svuda žuri / Ništa nikuda ne ide") i mogućnost da se bar na tren vratimo svom kosmičkom domu i osetimo da smo i sami jedan njegov znak, odnosno jedno od njegove, to jest, Znakovljeve dece. Jer, kako pesnik podseća:
I kad se izdeli
Ostaje Jedno
Sijanje i sejanje sebe
Sobom u sebe pada
("Znak i brzina").
-Nevena Vitošević
Knjizevna reč, broj 513, februar 2001.
ZNAKOVI SMISLA
Središnja, ključna misao vodilja treće knjige pesama Dejana Stojanovića potpuno je obelodanjena u uvodnoj prilog pesmi "Nadnebni znak" kojom se otvara zbirka Znak i njegova deca. Poput terazija, na jednom njenom tasu je misao sa težinom spoznaje tajne novog vida praiskona, odnosno njegovog, u svemu začetnog, znaka zametnutog u vaseljenskom vrtlogu. Pesma "Nadnebni znak" je kao belutak bačen u središte vode bezdane, odakle je ko zna kad i kako do kopna, do svetlosti, ili do dlana izronio. Nakon ponovnog dospeća do dna, odakle će samo svetlosnim zracima da se oglašava , javiće se između obala korica knjige pet koncentričnih krugova imenovanih kao "Vrhovni znak", "Znak i ništa", "Lice znaka", Reč i znak" i "Znak i san", Poslednji, prividno najmanji, ali koji podlokava i razdire sve dubine Nevremora koje se igra tlom zemaljskim. Kako u prvom, tako i u svim potonjim poetskim krugovima, osim pojma Znak kojeg pesnik uvek ispisuje velikim slovom, javlja se i drugi, takođe sa značenjem "Oblikotvornog prauzroka sveta kojeg preispituje pesnikova ezoterična radoznalost" (zapažanje recenzenta Petra V. Arbutine). Reč je o Zraku sa ne samo metaforičkim značenjem graditelja i rusitelja. Zrak je, po Stojanoviću, "osmeh praznine", a "Praznina koja se smeje / Probuđeni je znak".
U drugom ciklusu, "Znak i nista", u središtu filozofsko-poetske opservacije jeste pojam ništavila ili nule. I nije reč o bezizlazu, jer "Ništa je postojano samo dok Znak spava". U ništa se i Vrhovni Znak pretvara, i to u trenu kada je najmoćniji. Bitno je istaći onu primarnu odrednicu kojom se Dejan Stojanović izdvaja iz mnoštva pesnika ne samo svoje generacije. Njegov lirski koncept, kojeg iz knjige u knjigu neprestano dograđuje, zasnovan je na kosmonizmu, filozofskom pogledu na svet, koji na vasionu, zajedno sa čovekom i svim sto je čovečansko, gleda kao na jedno veliko jedinstvo i celinu, a na duh kao na ogledanje vasione. Hipoteze Kanta i Laplasa o postanku sunčevog sistema, kosmogonija, a posebno ono mitsko i metafizičko u njoj što se odnosi na stvaranje i postanje sveta koji je "celokupnost svih pojava u prostoru i vremenu", sve je to poetski veoma uspešno utkano i u Stojanovićevim prethodnim knjigama, Krugovanje i Sunce sebe gleda. Filozofsko često nadvlada ono lirsko, ali melodioznost i metaforičnost, u leksičkom pogledu bogata poezija Dejana Stojanovića, koji punu deceniju živi i stvara u Čikagu, čine ga lirikom-kosmosofistom koji nastavlja poetsku nit začetu lirskim krugovima Momčila Nastasijevića, Vaska Pope i Aleka Vukadinovića.
-David Kecman Dako
Borba, 15. 3. 2001.
BELINA SVETA I PAPIRA
Posle tri pesničke knjige: Krugovanje (1993, 1998, 2000), Sunce sebe gleda (1999) i Znak i njegova deca (2000), Dejan Stojanović se još jednom upustio u neponovljivu avanturu stvaranja—odnosno tvorenja. Demijurški izazov koji se nalazi u biti svakog stvaralaštva, u ovoj knjizi je dvostruko ostvaren. Pesnik ovom knjigom tvori svoj poetski svet—jedno pusto prostranstvo (konkretnije belinu papira) naseljava duhom i smislom, a s druge strane, segnuvši duboko u dijahroniju prati nastanak pravog sveta i svemira.
Zbirka pesama Tvoritelj uglavnom se sastoji od kratkih pesama, međutim, na idejno-tematskom planu ona se može posmatrati i kao jedna jedinstvena poetska celina. Da bi i na jezičkoj ravni istakao drevnost vremena koje stihozbirka obuhvata (a postoji li veća drevnost od perioda nastanka svemira, a time i našeg sveta), Stojanović svoju poetiku bazira na samim temeljima čovekove spoznaje sveta: vodi, vatri, zemlji i vazduhu.
Stojanovićev, odnosno "Tvoriteljev", svet je na izvestan način "svet pre sveta"—svet koji još nije spoznao sebe. O tome svedoče stihovi iz pesme "Dan i mrak" . . . "Tišinu koju niko nije čuo / Mrak koji niko nije video / Uspavani mrak / Sebe čeka".
Dejan Stojanović je zbirkom pesama Tvoritelj uspostavio veze i relacije, sklad i harmoniju između duha i materije, dajući i jednom i drugom ono mesto koje im pripada—prvo. Jer, kao sto se ideja ne moze ovaplotiti bez materije, tako ni poetska inspiracija ne moze činiti umetničko delo za sebe, dok ne prozbori kroz um i ruku pesnika. Mogli bismo reći da je Tvoritelj plod velike usaglašenosti pesnikove inspiracije, uma i ruke koja ispisuje belinu sveta i papira.
-Oliver Janković
Borba, 28, 29, 30. 11. 2000.
OBLIK
Prapostojbina oblika, sažetog u pesmama Dejana Stojanovića, ne počiva u osnovi istorijskog i mitskog predanja, iako se na njega posredno oslanja, ona je duboko porinuta u tamu praoblika i njegovih bezbroj alotropnih formi oslikanih u prirodnom ciklusu. Pesma je relacija izmedju sopstvene oblikotvorne moći i naslućivanja obrisa i granica sveta—prostora i vremena, jedinstvenog i apsolutnog bića, početka i kraja sveta.
-Petar V. Arbutina
SAŽET I PROČIŠĆEN JEZIK
Dejan Stojanović (Peć, 1959) je u 2000. godini objavio tri nove knjige poezije. Znak i njegova deca objavljena su kod "Prosvete" i skoncentrisani na znak kao znak i simbol. Stojanovic je u ovoj knjizi blizak pesništvu i po poetici Aleka Vukadinovića. Alek Vukadinović se u širem pesničkom kontekstu bavi znakom, a nije mu stran ni zrak, dok mlađi pesnik bira za svoje motivsko odredište znak. Blisko nam je mišljenje da je ovakav pristup proistekao iz novijih ingvističkih teorija, a celokupno pesništvo blisko je novijoj filozofiji.
Knjiga Tvoritelj je opseg pesnikovih razmišljanja o svetu oko sebe i životu. Polazeći od praelemenata iz grčke filozofije: zemlje, vode, vazduha i vatre, sažetim i pročišćenim jezikom, nadograđuje svoje misli o egzistencijalnom stanju, javi i snu, simbolima i pastraktnim pojmovima, kretanju i uopšte o onome što čini gradskog čoveka koji nije zaboravio prirodu. U pesmi o bojama koncizno će reći: "Boja je nadjačavanje crnog / Belo konačna pobeda nad crnim // Ali ta pobeda je privremena / Crno se ne može pobediti // Konačnost boje ipak / Veća je od beskonačno crnog". Tako će se dokučiti svetlost i prevaga ravnoteže. Uopšte, Stojanović je pesnik kulture, mudrosti i sklada. U knjizi Oblik objavljenoj kod podgoričkog "Gramatika" preovlađuju filozofske reminiscencije. Osnovni motiv prodenut kroz celu knjigu jeste oblik; od atoma do veličina. Mora se priznati da o ovako apstraktnom pojmu nije lako pevati. "Oblik što sija sam / Veliki Atom / Malo Sunce / Veliki i mali" ("Sreća atoma"). Afirmacija života i stvaralaštva jeste dominanta sveta. "Oblik sam koji oblike stvara / Stvarati znači živeti" ("Život oblika"). U pesmi "Sjaj" iskazana je pohvala obliku: "Kad biste shvatili moj sjaj / I vi biste zasijali". Tihim glasom pesnik opominje one koji su gluvi za sjaj: "Jedino ćutanjem govorim // Kada bih zaista progovorio / Utonuli biste u nemušto" ("Povratak iz sna"). Kretanje je: "Kroz svašta prosao / Nigde bio nisam // U najmanjem i najvećem spavam / Na istom mestu ostajem // Kud god krenem / Na sebe nailazim", iz istoimene pesme. U pesmi "Klopka i izbavilac" ponovo će Stojanović dodirnuti poetsku simboliku i poetiku Aleka Vukadinovića.
Preko puta stoji mržnja, čak se i pesme sa tim naslovima u knjizi gledaju, Pesnik se, prirodno, opredeljuje za ljubav ali i razume onog koji mrzi: "Ništa ne nastaje / Ništa ne nestaje" ("Velika soba"). Dalek oblik je čujan. U knjizi Oblik Stojanović je iskazao visok stepen filozofskog poimanja stvari i pojava, apstraktnih pre svega, i pokazao se kao vrstan poetičar.
-Draginja Urošević
Borba, 2001.
PLES VREMENA
Knjigom Ples vremena, Stojanović zaokružuje svoj tridesetogodišnji pesnički opus—u njoj su pesme iz sedamdesetih godina dvadesetog veka, kao i one napisane 2007. godine. Prepoznatljivim pesničkim i misaonim sistemom, te formama u kojima se srpska poezija prvi put ogleda, Stojanović dosledno trasira nove perspektive pevanja.
-Srđan Stanišić
KRUGOVANJE
Dejan Stojanović rođen je 1959. godine u Peći. Od 1990. zivi u SAD, i dopisnik je "Pogleda" iz Čikaga. Stojanović je "osvanuo na srpskom pesničkom nebu" još 1986. godine, na završnoj večeri Konkursa Književne omladine Bora "Oktobarska svitanja". U zborniku te manifestacije, Stojanović je zastupljen sa dve svoje pesme: "Uspon varvarina" i "Ako jesam", koje se nalaze i u knjizi pesama Krugovanje 1978-1987 koja predstavlja rezultat gotovo decenijskog pesničkog rada. U pogovoru ove zbirke pesama, poznati pesnik i promoter ove vrste poetskog stila i senzibiliteta, Alek Vukadinović, naglasio je: "Dejan Stojanović očigledno ne trpi uticaj nijedne škole savremenog pevanja, nije se poveo ni za jednim pomodnim pesničkim trendom, niti je upao u makaze nekog senzibiliteta, kao "pratilac". Reč je o pesniku iskazne i misaone zrelosti, izrazito refleksivnom, neretko diskurzivnom, sa stihom koji već u prvom sloju oživljava atmosferu klasične starine". Ostaje samo da se vidi kako će se na pesništvo Dejana Stojanovića čiji stihovi imaju ton antičke starine i "težinu" vizantijskog nasleđa odraziti boravak u novoj sredini.
-Zoran Misić
Pogledi, broj 159, avgust 1994.
UMETNOST INTERVJUISANJA
Poslednjih desetak godina u Srbiji se ustalio običaj da se intervjui sa stvaraocima koji imaju šta da kažu, posle kratkotrajnog žurnalističkog života iz masovnih medija sele među korice knjiga. Ovakvoj aktuelizaciji u svetu visokotiražne, dijaloške proze, koja korene vuče iz antičke Grčke (sofisti) poesbno je doprinela edicija "Razgovori s piscima" gde je BIGZ publikovao više izvanrednih kolekcija odabranih intervjua sa našim klasicima: Crnjanskim, Andrićem, Kišom, Pekićem, Pavićem . . . A toj, sve brojnijoj, populaciji domaćih "razgovornih publicista" nedavno se priključio pesnik i novinar Dejan Stojanović, sada nastanjen u Americi. Njegova knjiga Razgovori donosi četrnaest komunikativnih i, često, provokativnih intervjua, nakon kojih su, umesto epiloga, štampane i tri Stojanovićeve reportaže o odnosu Srba prema "ostatku čovečanstva". Ovde se radi o prilozima nastalim početkom, za nas kataklizmične poslednje dekade XX veka, od kojih su većina objavljeni u tada prestižnom kragujevačkom magazinu "Pogledi" , kada su u njima svoje mladalačke radove štampali neki od vodećih stvaralaca nove generacije (Gojko Božović, Biljana Srbljanović, Ivan Medenica, Djordje Milosavljević, a tiraž premašivao 200 hiljada prodatih primeraka. Osim toga, ovi intervjui slede i liniju Stojanovićevog emigrantskog putešestvija koja, od zavičajne Metohije, vodi preko Beograda (gde su nastali razgovori sa Momom Kaporom, Alekom Vukadinovićem, Nikolom Milosevićem i Savom Rakočevićem) i Pariza (Omčikus, Ljuba Popović, Šobajić, Ž. K. Vilar), do Čikaga (Charles Simic, Saul Bellow, Stiv i Nadja Tešić, Branko Mikašinović).
Stvarnost ove zanimljive knjige opredeljena je dakle, dramatičnim posmatranjima na svetskom planu: rušenjem berlinskog zida, demontiranjem komunizma i krvavim komadanjem Titove Jugoslavije. Zato je logično što su se Stojanovićevi sabesednici manje bavili svojim poetičkim nacelima, a više, kao intelektualci odgovorni pred budućnošću, analizirali stranputice kojima se zaputila civilizacija. Čak i onda kada je novinar nastojao da ih navede da razotkriju pojedine nivoe svojih autorskih strategija, intervjuisani su se držali prividno sigurnijeg a, u stvari, neuporedivo "klizavijeg" terena društvene zbilje, opasno ruinirane mnoštvom suprotstavljenih energija. Tako su, neretko, nastajale situacije u kojima su ovi, nesumnjivo umni, ljudi demonstrirali zadivljujucu dozu naivnosti u poznavanju ključnih principa vezanih za planetrani transfer uticaja, insistirajući na uverenju da će razborita moć razuma, uvek i svuda, biti kadra da porazi ogoljenu destruktivnost sile. Znamo, brojna zbivanja širom zemljine kugle, naročito u Srbiji, nažalost, užasno su ih demantovala, ali je ovim "Razgovorima", bar, i to bi mogao biti njihov važan kvalitet, demistifikovan potroseni romantičarski status intelektualca modernog doba kao beskompromisnog Prometeja ili, makar, poželjnog Don Kihota. Štaviše, ovde je on sam sebe sveo na marginalizovanog popisivača što ugled stiče argatujući u najbezazlenijim kartotekama političke moći.
Navedeno, naravno, ne znači da su Razgovori kolekcija promašenih procena. Upravo suprotno, reč je o naslovu u kome ce svaki čitalac moći da stavi na probu mnoštvo ličnih stavova bude li spreman da se liši svog, standardno pasivnog položaja. Pri tom, snažnu podršku će mu pružiti baš pozicija Dejana Stojanovića, jer je on u intervjue ulazio bez kompleksa, sa savršeno jasnom namerom i vizijom konačnog cilja. Uzrok takvog njegovog pristupa je, očito, danas tako retka, gotovo dečačka, posvećenost obavljanju žurnalističkog zadatka, što je za posledicu imalo jedno, nesporno, intelektualističko, ali i prijateljsko raspričavanje veoma ozbiljnih tema. Mozda tajna lakoće i skladnosti ovih intervjua leži u Stojanovićevoj konstataciji da je "svojim sagovornicima prilazio manje kao profesionalni novinar, a više kao umetnik koji želi da neke svoje uvide produbi u razmeni mišljenja sa istaknutim stvaraocima za koje veruje da bolje od većine razumeju svet". Posebno dragoceno je to što je on svoju intervjuersku strast i dar za improvizaciju i domišljanje posredovao i na autoritete s kojima je razgovarao, i uz čija se akademska zvanja prakticno podrazumeva teorijska akribija, pa i hermetičnost, zbog čega je ova knjiga očišćena od teško prohodnih mesta i visokoučenosti koje bi mogle da opterete percepciju "prosečne publike". Autorova usredsređenost i podrobna obaveštenost o svim momentima od vitalnog značaja za dramaturgiju razgovora, koji su ga oslobodili iluzije da se gomilom podataka, razmeće pred svojim sagovornicima ili, ne daj Bože, pokuša da im "ukrade dušu", najbolje dolazi do izražaja kada se Stojanović, na najmanju digresiju ili asocijaciju u razmeni misljenja, transformise iz diskretnog slušaoca u minucioznog ispitivača koji ume da nametne svoj ritam razgovora. Na taj način stiče se važan osećaj da tekst Razgovora, uprkos svojoj, nuzno, izlomljenoj strukturi, nema grubljih oscilacija, nego da sledi nit prirodnosti.
Mada su u Razgovorima objavljeni intervjui sa takvim imenima kao što su nobelovac Saul Bellow ili matematičar-pesnik Žak Klod Vilar, do kojih su ovdašnji novinari retko uspevali da stignu, kao najinteresantnije Stojanovićeve "mušterije" su se nametnuli scenarista Stiv (Stojan) Tešic i pesnik Čarls (Dušan) Simić. Naime, to su Era i Šumadinac koji su, u najboljem maniru prekookeanskih "sapunica", materijalizovali svoj "američki san" kroz "Oskara" (Tešic) i "Pulicera" (Simić), čitavo vreme u svom radu, ponekad i nehotično, istrajavajući na prozimanju tradicije usvojene u rodnom kraju sa prizemnim standardima "o'kay" kulture nove domovine.
Konačno, bilo bi neoprostivo zanemariti činjenicu da kompletnom zadovoljstvu pri čitanju ove knjige doprinsi i njen vrhunski i rastresit prelom teksta, za što zasluge pripadaju art-direktoru "Književne reči", Radu Tovladijcu i stripocrtaču Zoranu Tuciću koji je uradio portrete svih četrnaest intervjuisanih stvaralaca, i samog Dejana Stojanovića.
-Dušan Vidaković
Zbilja, broj 62/63, novembar/decembar 2000.
RAZGOVORI
Knjiga novinskih tekstova i intervjua Dejana Stojanovića nastala je početkom devedesetih. Sklon istraživanju, autor ove knjige, koji je pre svega pesnik po vokaciji, završio je kao i najbolji predstavnici naše književne reči—u inostranstvu.
Izgnanstvo je večna prisutnost naše knjizevnosti, i kao po pravilu njeni predstavnici su naša najbolja pera. Tako su prisilni izgnanici bili Dučic i Rastko Petrović, a dobrovoljni Kiš i Pekić. U tom društvu našao se Dejan Stojanović. Njegovo izgnanstvo je dobrovoljno. Nakon deset godina ispalo je da je dobrovoljno da ne bi bilo prisilno. Posebna simbolika Stojanovićevog izgnanstva jeste u tome da je otadzbinu napustio u godini tri veka seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
Poznavajući pre svega svoju kulturu, Stojanović se na kratko zadržao u Beogradu, a prva destinacija je bio san svih nasih predratnih i poratnih umetnika—Pariz. Odatle je ka nasim redakcijama potekla reka intervjua sa nasim najpoznatijim slikarima koji već decenijama žive i stvaraju u tom gradu.
Nakon Pariza Stojanović se skrasio u Čikagu, najvećem srpskom gradu u dijaspori. Odatle su stigli izvanredni intervjui sa nasim, pre svega kulturnim radnicima, koji su svoju slovensku i srpsku osobenost tako uspešno ugradili u američku kulturu. Zato možda i nije čudno što je Stiv Tešić bio jedan od najvećih američkih dramskih pisaca, a Čarls Simić je trenutno jedan od vodećih američkih pesnika.
Stojanovićev izgnanički trougao Beograd-Pariz-Čikago doneo nam je ovu knjigu. Stojanovic je pre svega pesnik, ali i izvanredan intervjuer. On poseduje ono što mnogi intervjueri nemaju: apsolutnu obavestenost o delu sagovornika i dar za slušanje. On sagovornika ne muči pitanjima, nego naizgled lakim podpitanjima iz njega izvlači ono najvaznije. U tome je najveća vrednost ove knjige.
-Aleksandar I. Popović
THE SUN WATCHES ITSELF
The second collection of Dejan Stojanovic’s verse, “The Sun is Watching Itself,” is covered by a metaphysical and philosophical veil. Eleven segments are connected by these two abstract approaches and by such key images as a circle, suggesting infinity, and silence, reflecting space and eternity. The circle serves as a powerful symbol and a device of the perpetual in this poetry: “the end without endlessness is only a new beginning,” claims the poet. Thus, one of the poems bears the title “God and Circle,” symbolizing the perennial search for an exit and the eventual finding of one, which only leads into another circle and to continuous evolution. This prompts Stojanovic to pose the question “Is God himself a Circle?”—implying that God is endless and ever present.
Although concise, the poems convey in a powerful and specific manner messages from the triad circle-God-eternity, connected by man’s destiny and the poet’s concept of human life and origins, and of the universe itself. In other words, microcosmic observations lead to macrocosmic revelations and didactic conclusions. The poems seem to teach us what is obvious in the context of common sense, often surprisingly remote to the modern man.
In terms of style and format, the author has a coextensional approach; he uses relatively simple expressions and words in an interplay of brilliant meanings that bring about highly complex but easily readable structures. If elegance is represented by simplicity, then these are some of the most elegant verses imaginable, unadorned verses that are a source of beauty and wisdom. Stojanovic’s perceptions of light and darkness, of fantasy and reality, of truth and falsehood present us with a circular format of infinity and resurrection.
The format has its logical beginning and end. “The Sun is Watching Itself” begins with poems dedicated to God and the universe, then descends from the metaphysical to the philosophical, focusing on more ordinary such us the symbolic meaning of a stone, a game, a place, silence, hopelessness, and the question ”Is it possible to write a poem?" Stojanovic’s collection might well serve as an affirmative answer to this question. The poet has taken us on a long journey from God and universe to our everyday world. We all seem to be a part of a circle, says the author, searching for the eternal in the universe, only to realize the finality of life on earth. The poet’s message is doubly effective for its extraordinary, soul-searching content and its reflective, powerful language.
-Branko Mikasinovich, Washington, D.C.
WLT World Literature Today, A Literary Quarterly of the University of Oklahoma, Norman, Oklahoma Volume 74, Number 2, Page 442, Spring 2000 _________________________________
_________________________________ |
||
